Voja Radovanović - Beograd
Sa prozom Zorana Plavšića susreo sam se sasvim slučajno, na internetu, pošto smo bili korisnici istog sajta gde smo objavljivali svoje blogove.Čitajući tekstove koje je tamo objavljivao, odmah mi je bilo jasno da to nisu obični blogovi koje pročitate i ubrzo zaboravite, već proza koja nikoga ne može da ostavi ravnodušnim. Jednostavno rečeno, njegove priče su imale dušu, onu tanku nit koja spaja stvarnost i maštu, ono nešto neobično o čemu posle dugo razmišljate.Tako obične, a tako nestvarne, uvek sa nekom skrivenom porukom koja nam se otkriva sa svakim novim pročitanim redom.Čitajući njegove priče, bio sam siguran da u njemu ‘’čuči ‘’ pisac raskošnog talenta, i mogu slobodno reći da sam se radovao i sa nestrpljenjem čekao svaki njegov blog.
Kada mi je pisao i izrazio želju da baš ja uradim recenziju za njegovu prvi knjigu, imao sam u sebi neka pomešana osećanja. Osećanje radosti što će njegove priče biti objavljene…i osećaj odgovornosti da što vernije ocenim Zoranovu prozu.Rado sam se prihvatio posla, mada verujem da će priče iz ove knjige mnogo više reći o Zoranovom talentu nego što će meni uspeti u ovih nekoliko redova.
Knjiga koja je pred Vama je zbirka priča, i teško da bih mogao da se odlučim koja je na mene ostavila najjači utisak, jer sve su podjednako dobre.Njegove priče su prepune snažnih emocija,slika iz detinjstva,rodnog kraja,ljudskih sudbina.Filozofskog razmišljanja o prolaznosti života,patnji i lutanju,praštanju i pomirenju…I stavljanju porodice u centar zbivanja, kao jedno od utočišta gde uvek možemo da nadjemo utehu i podršku.Svakako da su najupečatljivije njegove priče o mladom gospodinu Jablanku Grotniću, gde kroz sudbinu ovog simpatičnog dečaka pravi presek svih onih ljuskih sudbina koje su ostavljene i zaboravljene, prepuštene sebi ne svojom voljom, ali onih koji ne gube nadu u ljude i njihovu dobrotu, čak i kada im je najteže.I možda je baš taj momenat humanosti i dobrote čak i onda kad sve izgleda beznadežno ono što je najupečatljivije u pričama o ovom dečaku.Pa tako u priči ‘’ Badnje veče ‘’, vidimo da je u jednom trenutku došlo do susreta u šumi dva siročeta, iz dva potpuno različita sveta, ali zahvaljujući dobroti i humanosti oni će ipak svako u svom svetu pronaći dom.Simbolično na Božić, sakriven u jaslama, i Jablako će usrećiti one koji su patili…jedna snažna i nadrealna slika. Ovu priču svakako treba pročitati, kao i ‘’ Zvjezdu u oku mladog Jablanka Grotnića ‘’, koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.Priča o dečijim željama,tako malim a tako nedostižnim,o ljudskoj dobroti i ljudskoj surovosti,o nevinosti dečijeg srca,o nama samima koji često ne vidimo ono što bi morali prvo ugledati.Zoran se kroz svoje priče tako vešto igra sa našim emocijama, da je teško ostati ravnodušan posle svake pročitane priče. Ali njegov talenat je neosporan i raznovrstan, pa tako nailazimo na elemente humora kao u priči ‘’ Plavi jezik ‘’, ali i razmišljanja o prolaznosti života, kao u priči ‘’ Bespredmetna statistika hrasta ‘’.Priča ‘’ Blagoje i gospodja Nožinić ‘’ je napisana u maniru najboljih Andersenovih priča, i nosi jednu veoma jaku poruku o skromnosti ljudskih želja, o sreći koju ne može da donese novac već samo ljubav onih do kojih nam je najviše stalo.Takodje će čitalac primetiti, da su Zoranove priče prepune slika iz detinjstva, života na selu,raznih običaja…slike onog sveta gde su ljudi neposredni i gostoljubivi, spremni da učine i pomognu…jednog sveta koji smo svi mi voleli a koji polako ali sigurno nestaje pred tehnologijom novog doba, sveta koji kroz Zoranove priče nastavlja da živi baš onakav kakvog ga pamtimo, kroz ‘’ Blago crvene planine ‘’ i druge priče…
I moga bih ja još da hvalim Zorana i njegovu prozu, ali ne bih da zadržavam nestrpljivog čitaoca sa čitanjem njegovih priča, pa sam za kraj ipak izdvojio jedan deo iz priče ‘’ Izmedju korica ‘’, za koji mislim da će najbolje oslikati ono o čemu Zoran piše…
‘’ Dođu neki, gotovo gadljivo pogledaju moje iskrzane stare korice, Danas se mnogo plaše da me dodirnu. Ipak, još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.
Sav moj život stane između ovih korica.
Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Ja sam samo još jedan roman o kojem bi se mogao roman napisati. Na vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.
I za kraj…Toplo preporučujem svim ljubiteljima proze da pročitaju ovu njigu…
U Belom Potoku
07.07.2010 g.
Književnik Voja Radovanović
Kada mi je pisao i izrazio želju da baš ja uradim recenziju za njegovu prvi knjigu, imao sam u sebi neka pomešana osećanja. Osećanje radosti što će njegove priče biti objavljene…i osećaj odgovornosti da što vernije ocenim Zoranovu prozu.Rado sam se prihvatio posla, mada verujem da će priče iz ove knjige mnogo više reći o Zoranovom talentu nego što će meni uspeti u ovih nekoliko redova.
Knjiga koja je pred Vama je zbirka priča, i teško da bih mogao da se odlučim koja je na mene ostavila najjači utisak, jer sve su podjednako dobre.Njegove priče su prepune snažnih emocija,slika iz detinjstva,rodnog kraja,ljudskih sudbina.Filozofskog razmišljanja o prolaznosti života,patnji i lutanju,praštanju i pomirenju…I stavljanju porodice u centar zbivanja, kao jedno od utočišta gde uvek možemo da nadjemo utehu i podršku.Svakako da su najupečatljivije njegove priče o mladom gospodinu Jablanku Grotniću, gde kroz sudbinu ovog simpatičnog dečaka pravi presek svih onih ljuskih sudbina koje su ostavljene i zaboravljene, prepuštene sebi ne svojom voljom, ali onih koji ne gube nadu u ljude i njihovu dobrotu, čak i kada im je najteže.I možda je baš taj momenat humanosti i dobrote čak i onda kad sve izgleda beznadežno ono što je najupečatljivije u pričama o ovom dečaku.Pa tako u priči ‘’ Badnje veče ‘’, vidimo da je u jednom trenutku došlo do susreta u šumi dva siročeta, iz dva potpuno različita sveta, ali zahvaljujući dobroti i humanosti oni će ipak svako u svom svetu pronaći dom.Simbolično na Božić, sakriven u jaslama, i Jablako će usrećiti one koji su patili…jedna snažna i nadrealna slika. Ovu priču svakako treba pročitati, kao i ‘’ Zvjezdu u oku mladog Jablanka Grotnića ‘’, koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.Priča o dečijim željama,tako malim a tako nedostižnim,o ljudskoj dobroti i ljudskoj surovosti,o nevinosti dečijeg srca,o nama samima koji često ne vidimo ono što bi morali prvo ugledati.Zoran se kroz svoje priče tako vešto igra sa našim emocijama, da je teško ostati ravnodušan posle svake pročitane priče. Ali njegov talenat je neosporan i raznovrstan, pa tako nailazimo na elemente humora kao u priči ‘’ Plavi jezik ‘’, ali i razmišljanja o prolaznosti života, kao u priči ‘’ Bespredmetna statistika hrasta ‘’.Priča ‘’ Blagoje i gospodja Nožinić ‘’ je napisana u maniru najboljih Andersenovih priča, i nosi jednu veoma jaku poruku o skromnosti ljudskih želja, o sreći koju ne može da donese novac već samo ljubav onih do kojih nam je najviše stalo.Takodje će čitalac primetiti, da su Zoranove priče prepune slika iz detinjstva, života na selu,raznih običaja…slike onog sveta gde su ljudi neposredni i gostoljubivi, spremni da učine i pomognu…jednog sveta koji smo svi mi voleli a koji polako ali sigurno nestaje pred tehnologijom novog doba, sveta koji kroz Zoranove priče nastavlja da živi baš onakav kakvog ga pamtimo, kroz ‘’ Blago crvene planine ‘’ i druge priče…
I moga bih ja još da hvalim Zorana i njegovu prozu, ali ne bih da zadržavam nestrpljivog čitaoca sa čitanjem njegovih priča, pa sam za kraj ipak izdvojio jedan deo iz priče ‘’ Izmedju korica ‘’, za koji mislim da će najbolje oslikati ono o čemu Zoran piše…
‘’ Dođu neki, gotovo gadljivo pogledaju moje iskrzane stare korice, Danas se mnogo plaše da me dodirnu. Ipak, još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.
Sav moj život stane između ovih korica.
Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Ja sam samo još jedan roman o kojem bi se mogao roman napisati. Na vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.
I za kraj…Toplo preporučujem svim ljubiteljima proze da pročitaju ovu njigu…
U Belom Potoku
07.07.2010 g.
Književnik Voja Radovanović